недеља, 26. април 2015.

Драган Хамовић: Песма је достигнута чистина

ИНТЕРВЈУ: ДРАГАН ХАМОВИЋ, песник

Песма је достигнута чистина

Зналци веле да глобални систем неслободе не делује данас толико репресијом колико манипулацијом. А она је општа, разрађена до танчина, до ситних пора, до крајње безочности
Фото Томислав Јањић
Нову књигу Драгана Хамовића (1970), песама и записа, под насловом „Тиска”, објавила је Народна библиотека „Стефан Првовенчани” из Краљева, у новопокренутој библиотеци „Прочељe”, као прву књигу. Реч је о књизи изабраних и нових песама. Хамовић је дипломирао, магистрирао и докторирао на Филолошком факултету (група за српску књижевност и језик). Био је уредник у „Заводу за уџбенике”, сада ради као научни сарадник Института за књижевност и уметност у Београду. Аутор је петнаестак књига, добитник неких од наших најугледнијих књижевних награда.
У књизи „Тиска”, како кажете, пробрали сте песме из претходне три књиге. Многе песме сте поправили. Како песник зна када је песма готова?
Искуство којe песма посредује неосетно се кумулира и у неки свој, празнични час, долази до речи. Тај долазак често изнуђујемо, с неизвесним исходом. Годинама сам ослушкивао шта ми уопште припада да кажем, па нисам ни писао, осим о другим песницима. А то јесте била припрема сопственог правог тона. Песник дозрева, дозрева му и говор. Волим ауторе муњевите вербалне импровизације, али је песма за мене учинак „дуге патње изговора” – да се послужим синтагмом савременог песника од кога смо доста учили.
Критика је приметила да сте у непрекидном откривању „песме у песми” и стварању „песме о песми”. Какви су резултати тог песничког истраживања?
Човек не зна ко је заправо и шта је – док се језички не доведе у ред. Зато ми је рана поезија сва од преправљања обичних речи, којима нисам веровао. А није био проблем до речи, разуме се. Неопходан је тај разговор с песмом, том водиљом на мукотрпном путу до у себе. Пролазимо кроз разне смутње и магме. Песма је достигнута чистина, израза и смисаоног видика.
Књизи сте додали и коментаре, који откривају тајне ваше стваралачке радионице. Како, заправо, настаје песма?
Записи уз поједине песме појасне поетику, али пре раскривају интимна упоришта и спољне околности. Управо ми је животна залога песме, као дубинског самосведочења, сада потребнија него на почецима. Такву залогу и језик изнутра подржи.
У једној години изгубили сте оца, али и добили сина. Све се догодило у вашој 33. години. Да ли је то неки посебан знак?
Био је то неодољиви потисак. Чистина с које сам сагледао протекло и долазеће. Присни судар губитка и добитка дао је готов оквир за лични лирски мит, који се лако ослонио на општи. Важно је звати се Лазар. Први ми заспао – други се пробудио и расте. А ја, тектонски потресен, разапет међу њима. Отуда моја „Матична књига” коју дописујем. Одатле потиче и „Тиска”.
У својој поезији ослањате се на традицију, на завет предака. Идете ли, да парафразирам Зорана Мишића, од мита ка поезији, или од поезије ка миту?
Као и мит, поезија је сведена реч о битном. Једино таква вреди, а може бити ликом сваковрсна. Поезија је одувек почетна и посебна позиција изражавања, ма како је потцењивали тумачи данашње проточне, конзумерске културе. Ако у делатну страну песме не верујемо, залуд нам је посао. Нема плодоносније мисли у поратној критици од Мишићеве, оверене делима водећих српских песника. На његов есеј „Шта је то косовско опредељење?”, поред других, ваља се изнова враћати – не само они којима питање из наслова није јасно.
Све песме у књизи везаног су стиха. Да ли се у овој чврстој форми боље осећате?
Зарана сам осетио интригу везаног стиха. Противности се напето уобруче. Песма се снабде додатним ритмичким импулсом. Покрене лирску меморију. Актуелни носиоци директива каква је поезија поетички коректна – радове у везаном стиху унапред искључују из разматрања. Како поднети да се, након свих ломова, опет могу остварити облик и смисао кохерентан, уравнотежен, скопчан с наслеђем колико и с епохалним чиниоцима? А бива лагодније ако нисмо обавезани нечим пре нас, без чвршћег мерила поређења и вредновања.
Докторирали сте на поезији Стевана Раичковића. Зашто сте се одлучили баш за овог песника?
Испрва, нисам био начисто могу ли да обухватим Раичковићеву полувековну лирску разуђеност. Хтео сам показати да је то песник у сталном дослуху с динамичним струјама епохе – а не даровит реликт прошлости. Штавише, да је изводио смеле опите сувереније од признатих новатора. И био на челу оне линије послератног лирског модернизма што није заснована на антилирском резу. Парадигма потпуног песника.
Посебне симпатије гајите према Новици Тадићу, чије сте сабране песме приредили?
Око статуса Тадићеве поезије влада сагласје и међу онима што у књижевним погледима немају скоро ништа заједничко. Новица је био непоткупљив, чак и кад је остао без посла, оболео, не хотећи да посеже за рођаком на врху државе. Тешко је избећи крупне речи поводом језгрене снаге његове поезије и особитог човештва. Мада, по властитом одређењу, анархичан, био је осетљив на неправде чињене његовом народу, као и на свачије људско потонуће.
У једном од записа кажете: „И тамница може постати дом – уколико тамнујемо међу својима.” Живимо ли у једној таквој тамници?
Зналци веле да глобални систем неслободе не делује данас толико репресијом колико манипулацијом. А она је општа, разрађена до танчина, до ситних пора, до крајње безочности. Као у демоничним призорима, рецимо, Тадићеве поезије. Или пак Булгакова. У полутамници полуколоније обрео се и овај тешко побеђени и тешко изиграни народ.
Једну песму посветили сте Драгу Хамовићу, матуранту (1922–1941), „имењаку на дну јаме”. Страшних злочина је по Херцеговини било и у последњем рату?
Када сам дознао за удес рођака „имењака на дну јаме” био сам његових година. Поистовећење беше неминовно и језовито. О томе да ми је отац, као дечак, пуким случајем избегао исти крај, да су оба мајчина стрица погубљена у Јасеновцу – слушао сам одрастајући у Краљеву, граду што памти масовну немачку одмазду. Херцеговина је опустела, сирота, али земља постојане заветне пуноће. Не рачуна да јој ико призна непојамне жртве, старе и нове, а још мање да је неко убеђује у пројектовану српску кривицу. А тај неодрживи конструкт јавни говорници овде прихватају и негују – мимо свих вапијућих чињеница.
Зоран Радисављевић

среда, 22. април 2015.

Наташа Ковачевић: ВРХОВИ





RUSIJA CARICA

Nevski prospekt koji puca pred o~ima i zadr`anim dahom. Bele
no}i i vodoskoci-slapovi. Ermita`, slovenski Luvr, neponovqivi
sklad stubova, stepeni{ta, ogledala, pozlate; slike renesanse i impresionizma.
Petar Veliki i staqinizam. Oktobarska revolucija.
Grobqe `rtava Opsade. F. M. Dostojevski, pesnik patwe, Bra}a Karamazovi.
Gorostas L. N. Tolstoj, Rat i mir. A. P. ^ehov, Vawa. Tragi~
ar malih qudi. ^ehovqev skromni grob na Devi~evskom grobqu.
A. S. Pu{kin, B. Pasternak, A. Ahmatova i M. Cvetajeva, vrhunska
poezija. Moderna u formi, duboka; tragi~na sudbina pesnika u sumraku
civilizacije.
P. I. ^ajkovski, Labudovo jezero. Zanesenost strasti u smrti,
uzvi{ena tragika muzike. Borodin, Musorgski, [ostakovi~ i Prokofjev.
^udesne ikone Rubqova, o~i svetaca kao bunari, u koje se pada, sa
svetlo{}u otkrovewa. Apstraktno slikarstvo Kandinskog. [agal,
sawar, ~iji mladenci lete iznad zemqe.
Maja Pliseckaja u smrti labuda. I. Smoktunovski kao Hamlet.
Hoda ulicama na{eg vremena i vekovnim u`asom ~oveka osu|enog da
spozna druge i sebe, da odlu~i da li biti ako je to ne biti. Andrej
Tarkovski (lice Naroda) Stalker. Film magijskog realizma, uzbu|uju}
ih pomerawa realnosti u snovi|ewa.
Lepotice Ruskiwe i muzika jezika. Re~i qubavi. Crveni trg, pozla}
ena kubeta crkava, Kremq, Lewinov mauzolej i cve}e po{tovawa
na Staqinovoj bisti!
Breze, trojke, drvene ku}e, stepa. Cigani i balade. Slovenska du{a.
(dno: Staqin)

ITALIJA LEONARDA

Leonardo da Vin~i, kosmi~ki genije: slikar, pronalaza~, vajar,
arhitekta, in`ewer, matemati~ar, rediteq, anatom, graditeq. Enigma
o~iju, osmeha i puti \okonde. Neprevazi|en.
Crvena Firenca. Katedrala Santa Marija del Fjore. Mikelan-
|elov David apsolutne harmonije i lepote. Stope vekova. Muzej Ufici,
Ponte Vekio i Palata Vekio. Medi~ijeva kapela i an|eli grobnice.
Velika qubav Crwanskog Florans. Nemogu}e je prevesti u re-
~i ovo ~udo qudskih kreacija: muzika oblika.
^udesni Rim, Vatikan sa Crkvom Svetoga Petra, uzbu|uju}a Sikstinska
kapela, Danteov grob i Pieta, Mikelan|elovo remek-delo.
Muzika skulpture i idealna forma u ideji uzvi{ene lepote smrti.
Renesansa: vrh civilizacije. Petrarka, Dante i Boka~o. Vra}eni
~ovek u centar sveta. Uzvi{en i banalan, bo`anski i zemaqski, sa
dobrom i zlom u sebi, ~ovek neba i zemqe u jednom telu, bi}u, ogledalu.
Monaliza (lice Naroda). Umberto Eko. A. Vivaldi, \. Rosini. \.
Verdi, ~ije uzbudqive, sna`ne, dramati~ne i melodiozne arije pevaju
i deca. Rigoleto.
Pavaroti, O sole mio glas veka. Neorealizam. Al Pa}ino u
Mirisu `ene, glumac veka.
(dno: Musolini)

FRANCUSKA DUHA

Vekovna prestonica umetnosti.
M. Prust, U tragawu za izgubqenim vremenom. V. Igo, Jadnici.
Kolosalni roman o malom velikom ~oveku, o trijumfu pravde, o milosr|
u, o mogu}oj sre}i. @. Vern, tvorac vrhunskih vizija fantastike.
Simon de Bovoar, Drugi pol, monumentalna studija o `eni. Molijerove
pronicqive komedije karaktera. Dva velika stranca, S. Beket,
^ekaju}i Godoa, i E. Jonesko, tvorac komedije apsurda. Na{a stvarnost
je apsurd u~inila apsurdnim, a Godo smrti dolazi onima koji ga
i ne ~ekaju. Ostaje krik. Volter i Didro: prosve}enost uma za prosve-
}enost sveta.
Bergson i Sartr kontrapunkt filozofije. Intuicija kao sistem
stvorila je nadrealizam, a egzistencijalizam je zavr{io u pobuni
mladih 1968. godine. Sada su jedno.
Karmen, @. Bizea. Ravelov senzualni Bolero. Debisijeva Ki{a.
Romanti~na, tiha lirika spu{ta se na dirke klavira i obavija kao
med. H. Berlioz.
Novo doba slikarstva impresionizam. P. Sezan i prelepe ta~-
kaste mrtve prirode. K. Mone spaja nebo i zemqu, wegove su vode nebo,
nebo vode, a ~ovek izme|u. Velike Tahi}anke P. Gogena. I isijavaju}
a energije Van Goga {to probada ~oveka.
Svetla Pariza. Monmartr, sa slikarima celoga sveta. Notr Dam
u bojama vitra`a. Prodavci kwiga na obalama Sene. Muzej impresionizma.
Luvr. Bobur, sa postavkama XX veka. Jelisejska poqa. Pigal.
Izlozi modnih ku}a. Qupki kafi}i sa stolovima na ulicama. Prugasti
vergla{ i vergl.
@erar Filip i @an Gaben, koji film pretvaraju u umetnost.
[arm qudi i jezika.
[arl de Gol (lice Naroda).
[VAJCARSKA ^AROBNICA
Prelepa zemqa darova prirode i qudskih ruku. Urbana, visoke
kulture `ivqewa, estetizovana.
Kamen, drvo, parkovi, auto-putevi, seoska podru~ja, zamkovi,
ulice i trgovi su u apsolutnoj harmoniji oblika i boja. Ni~eg prqavog,
trulog, zapu{tenog, starog.
Visoki Alpi u vodama Lemanskog jezera. Otmena @eneva u kojoj
nijedna zgrada nije vi{a od druge. Kosmopolitska. Hodati ulicama
je kao hodati lepotom. Lozana na mondenskoj obali, sa osvetqenim
{umovitim brdima, i palatama poznatih. Vozovi po kojima
se meri vreme. Standard. Banke. Obiqe, prodavnice ~okolade. Mo}
novca.
Francuski, italijanski i nema~ki deo zemqe. Prva Evropska unija.
K. G. Jung, vode}i mislilac transcedentne nesvesnosti: kolektivna,
porodi~na i li~na podsvest; arhetipovi, san, Animus i Anima,
individualizacija. Dinamika nesvesnog. H. K. Pestaloci, tvorac modernog
sistema {kole.
Radikalna distanca.
(dno: Hitlerovo zlato)

NEMA^KA IDEJA

Zamislimo evropsku civilizaciju bez Baha, Betovena, Vagnera;
zamislimo je bez Getea, Mana, Rilkea i Kafke. Bez bra}e Grim, bez
Kanta, Hegela, Ni~ea. Bez Direra. Frojda. Bez komentara, jer to je
svetogr|e.
A sada zamislimo svet, rajski svet, bez fa{izma. Bez monstruoznog
Hitlera, logora smrti, sadisti~kog svetskog rata, desetina miliona
ubijenih, osaka}enih, uni{tenih, progowenih, izmasakriranih,
spaqenih, streqanih i ba~enih u masovne grobnice u ~udovi-
{noj kataklizmi istorije, vrhuncu patwe i svetske tragedije.
Kako spojiti i kako razdvojiti? Svaki pojedinac presu|uje sam.
Ja sam to uradila na ovaj na~in.

AUSTRIJA MOCARTA

On je svuda. ^arobna frula se ~uje iz sakrivenih ku}a tamnih
{uma. Figarova `enidba iz gostionice sredwovekovnog stila. Klavirski
koncert kroz prozor neke sobe. Don @uan na sceni Burgteatra.
Misteriozni Rekvijem pri odavawu po{te u svim zamislivim
prilikama. Plakati sa wegovim imenom, Mocart kugle u izlozima,
kutije, po{tanske marke, nalepnice, dopisnice, imena trgova, ulica,
{kola, takmi~ewa... Spomenici ~arobnoj, osobenoj, treperavoj, virtuoznoj
igri duha i oblika, nota i kompozicija fatalne lako}e i dubine,
o~aravaju}eg zvuka. Leonardov sabrat.
Stari Salcburg sa Mocartovom ku}om. Ulazak se napla}uje kao
i sve vezano za wegovo ime, iako je on umro u bedi i sahrawen u nepoznatoj
grobnici siromaha.
Hladna lepota palata, kipovi, parkovi Be~a, prestonica reda i
zakona Austrougarske.
Sasvim druga~iji, `ivopisni Grac. Mno{tvo starih dama u strogim
kostimima, sa {e{iri}ima i ravnim kolex cipelama. @ustroga
hoda. Gospoda, u starovremskim kafeima, sa novinama na dr{ci. Bela
kafa i saher torta. Na lepom plavom Dunavu J. [trausa.
(dno: streqa~ki odred u Kraqevu)

[PANIJA STRASTI

Prado: velike Gojine kompozicije i Naga Maja {to isplovqava
iz slike. El Greko i vretenasti Isus {to dodiruje nebo. Salvador
Dali i Pablo Pikaso: toreadori savremenog slikarstva; nadreali-
sti, ekspresionisti; simbolisti. Razdvojili na{ svet. Ludo inventivno,
drsko, igraju}i se, sastavili ga na svoj na~in. Posle wih ni-
{ta nije isto.
Barselona okruglih zgrada, Gaudijevih ~uda arhitekture: vijugavi,
obojeni kaleidoskopskim bojama balkoni se di`u i spu{taju talasasto;
izrezani vrhovi kule nedovr{ene katedrale. Genijalni projekat
parka samozaborava, trgovi cve}a, pijace hala, stepenasti, uski
beli kiosci aran`irani bojama slikovnica. Kolumbov brod. Mondenska
Palma de Majorka. Crkva Monserat. Madrid.
Strasni flamenko i tela igra~a; vatra, strast, qubav kao smrt,
kao toreador i bik.
Servantesov Don Kihot: ~ulni, zemaqski i duhovni sawarski
~ovek. Proro~anski.
Lorka (lice zemqe), Buwuel. Wegovi filmovi zastra{uju}i u
sekvencama, sna`ni u idejama. Primeweni nadrealizam. Muzika Andaluzije.
(dno: Franko)

HOLANDIJA SLIKARA

Amsterdam. Uske sme|e ku}e kockastih prozora i stepenastih
krovova, kanali sa di`u}im mostovima, krici galebova i oteto more.
Ugla~ani kamenovi ulica i vode cve}a nevi|enih oblika i boja. Mirisi
morske vode. Biciklisti, stakleni zidovi modernih zgrada bez
zavesa, sa enterijerima Pitera de Hoha. Visoki standard, radikalna
tolerancija. Avionska unutra{wost vozova. Pigalovska ulica crvenih
fewera.
Rejksmuzeum. Holandsko slikarstvo. P. Brojgel. Trijumf smrti
nadrealnost svih oblika smrti. Vavilonska kula jedno od najve}ih
dela uop{te, sa druge planete. Rembrantovo svetlo i Sveta porodica
u no}i. Jan Vermer, Ulica u Delftu. H. Averkampt, Zimski pejza`.
San deteta o `ivotu, snovi|ewu. Iz perspektive ptice si}u{ni
qudi sa kapama, klompama, na zale|enoj reci, savijenih tela, klizaju
se, igraju, svako za sebe, ~uje se smeh i vriska; sme|e ku}e iz bajki,
prolaznici u hitwi, `ene u poslu. Razglednica za nebo. Op~iwavaju-
}e slike bajki, detiwstva i snova. Rubens, Van Dajk, H. Bo{. Ingeniozni
Flamanci.
(dno: spavaju}i narkomani na trgovima)

GR^KA HOMERA

Isijavaju}e svetlosti stare Gr~ke. Slepi pesnik qudske sudbine,
Homer. Ilijada i Odiseja. Tvorci tragedija: Eshil, Sofokle i
Euripid. Dionis koji se u amfiteatru pretvorio u glumca. Silazak
bogova na zemqu i za~eci evropske civilizacije. Akropoq i Fidija.
Za~aravaju}a harmonija Apolona, Afrodite, Zevsa, Baca~a diska.
Frizovi i vaze Helade. Estetika harmonije kao merila.
Sokrat, Platon, Aristotel, od stoicizma do materijalizma. Kolevka
misli.
Sunce. Bele ku}e i beli pesak. Atina. Pirej no}u. Melina Merkuri
(lice zemqe). Teodorakis i muzika Gr~ke.

SRBIJA PATWE

Lepa Srbija

Sveti Sava prvi arhiepiskop, dr`avnik, prosvetiteq, pisac,
temeq ove zemqe. Vuk Karaxi} reformator jezika, azbuke, prvih
re~nika, sakupqa~ i obra|iva~ narodnih pesama. Narodni jezik preveo
u kwi`evni. Dositej Obradovi} uveo Evropu i wenu prosve}enost.
Nikola Tesla, ~udesni velikan nauke XX veka. P. P. Wego{,
filozof, pesnik, vladar.
Manastiri: Crvena @i~a, Studenica, Visoki De~ani, Gra~anica
~uvari istorije i nacionalnog bi}a, izuzetne duhovnosti i lepote.
Umna gospoda V. Jeroti} i D. Srejovi}.
Nobelovac Ivo Andri}. Prokleta avlija. Velika, mudra kwiga
o bespomo}nosti usamqenog ~oveka u totalitarnom sistemu. O snazi
i opasnosti od kwige, o bolesnom umu vlastodr{ca, o strahu, la`i, o
snu. Savr{en sklad misli, jezika i stila. M. Crwanski Seobe, najlirskiji
roman ovoga jezika. D. Ki{, vatreni mislilac i znalac, Enciklopedija
mrtvih. Vasko Popa, Manasija, otkud moje o~i na tvom licu,
an|ele brate... L. Kosti}, Santa Maria della salute.
Sjajni slikari: Dado \uri}, Quba Popovi}, V. Veli~kovi}. Kakav
izopa~en svet nam otkrivaju ovi mra~ni i blistavi umetnici u
perfekciji forme!
Stevan Mokrawac, Rukoveti.
Bardovi glume: Ra{a Plaovi}. Slu{ala sam tog briqantnog intelektualca
kako govori i igra Mitketa. Taj bar{unasti, drhte}i
glas kako opeva ve~nu `al za mladost. Vrhunski. Mira Stupica,
Miki Manojlovi}, Mira Trailovi} i Jovan ]irilov. BITEF. Jegor
Buli~ov orkanska snaga Milivoja @ivanovi}a ru{i ne samo scenu
ve} sam `ivot u borbi protiv smrti: ,,Ne}u da umrem! A ko ga pita.
Sumrak u JDP-u. Sjajan tekst, re`ija, glumci. Dve antologijske scene:
duga~ak sto, sam na sceni, svetlo iznad, tragi~no sukobqene li~nosti
za wim. Leonardova Tajna ve~era, zvezde {to padaju sa neba. Nezaboravni
Zoran Radmilovi}, Kraq Ibi. To je predstava u predstavi
(igra je Zoran Radmilovi}, za sebe), predstava za predstavu (igraju je
drugi glumci za Zorana Radmilovi}a), predstava od predstave (igra je
publika za ibijevce).
Epika ovih prostora: istina i pravda. [estogodi{wi de~ak Andrej
(lice zemqe).

Ru`na Srbija

Vekovi ropstva, ratovi, ratovi. Bombardovawa neprijateqa i
saveznika. Stradawa. Kosovo. Atentati. Ostra{}enost partija, mafija{
ko bogatstvo. Bezakowe, anarhija i legalizovawa svemo}i vlasti.
Tajkuni. Op{ti nemoral. Folk zvezde kao princeze. Zloupotreba
~oveka. Srbija u tranziciji.

ENGLESKA NEVI\ENA LI^NO
Preko tepiha jarko zelene boje, kroz negovane ru`i~wake vidi
se velelepni zamak visokog plemstva. Stubovi, francuski prozori,
dostojanstvena i hladna otmenost velikog broja soba. Viktorijanski
name{taj, nebeske tavanice, mra~ni lavirint {kripavih hodnika, zavojite
stepenice i galerija sa nizom ogromnih portreta. ^uje se zvono
za ~aj u pet.
Iz prve sobe desno izlaze ^arls Dikens sa Dejvidom Koperfildom
i Viqem Tekeri. Videv{i gordog Lorda Bajrona, duge kose i
plamte}ih o~iju kako odlazi, ka`e: ,,Va{ar ta{tine. Iz sobe u dnu
pojavquje se Danijel Defo u pratwi Robinsona Krusoa, odrpanog i bosog.
Iz sobe preko ide Xonatan Svift vode}i diva, a uteruju}i Liliputance
natrag. Otvaraju se vrata salona. Dame. Xejn Ostin, oli~ewe
gordosti i prezira predrasuda. [arlota Bronte sa dvojnicom Xejn
Ejr. Agata Kristi skriva otrov u ruci, preska~e le{eve, dok ispod
sukwe proviruje Herkul Poaro. Pored prozora, gledaju}i tamne vode,
Virxinija Vulf }ute}i razgovara sa g|om Delovej. Sve ih sa galerije
posmatra [erlok Holms, iza koga se skriva Konan Dojl. U uglu hola,
Oskar Vajld, sa licem Dorijana Greja, smeje se slu{aju}i cini~nog
Bernarda [oa dok komentari{e Dejvida Lorensa koji vodi qubav sa
ledi ^eterli. Na pragu biblioteke stoji Xejms Xojs sa Uliksom na
ramenu. Vidi se glava Xorxa Orvela kako posmatra kuglu.
201
Svi su na okupu i svi ~ekaju. I, evo ga. Vrhovnik. Viqem [ekspir,
lica sakrivena tajanstvenom maskom, i sa veli~anstvenom pratwom:
Hamlet, Magbet, kraq Lir, Otelo, Arijel, Henrik, Ri~ard. Hodaju
u krvi do kolena dok ih prati svita lakrdija{a i zaqubqenih.
Ti{ina puna divqewa ih okru`uje.

^aj mo`e da po~ne.

Наташа Ковачевић: ПИСАЦ ИЗБЛИЗА


PISAC IZBLIZA
kreativni sarkazam ili potkazivawe

Vladan Matijevi}: Pisac izdaleka,
Narodna kwiga, Beograd, 2003

Poku{avam da pi{em o romanu V. Matijevi}a na wegov na~in
,,ne misle}i. Samo re~i koje izle}u, i neizbe`na re~enica koju ne
~itam. Ecce homo. Eto pisca koji pi{e o sebi piscu, vivisekcijom Danila
Ki{a (fioka u koju ga ne guram), a humorom Nu{i}a (ni u tu fioku
ga ne guram taman posla) i gorkom ironijom nevinog lica. Anatomija
psihologije pisca koji broji stranice da bi mogao sa 300-tom
dobiti Nagradu Fabrike {e}era, pod bombama, zatim pogledima, bez
hrane, u pozajmqenom odelu, bez dana i no}i, bez pri~e, bez razloga
koji je razlog po sebi. Plo|ewe romana.
Sjajna samoironija od glave do pete pisca koga niko, naravno,
ne ~ita pa mo`e da prepisuje od samoga sebe, mada je to mnogo te`e,
jer tada mora da re~enice povezuje u smislenu nit, koja je ve} pri-
~a, a on ne}e ni{ta {to ima veze sa primarnom osmi{qeno{}u fabule,
ni{ta {to je u bilo kakvoj ,,vezi sa mozgom. ,,I pi{em. I pi-
{em. I pi{em. Nema figure, nema banalnosti. Ogoqena psihodrama
~oveka koji je ro|en da dr`i penkalo u ruci i beli papir
pod wim. Nema banalnosti sem one `ivotne ~iwenice da je tako
kako je. Nema ideala sem fantazmagori~ne Fabrike {e}era koja
125
daje pare ako Ako se uredniku (i wegovoj deci) svidi naslov. Ve}
vi|eno, ali, traje, ko i re~i {to samo ~ekaju, ~ekaju da se pore|aju
u red nekog romana. Jer roman kao roman samo je roman. Dakle. Naslov.
Ne{to malo poezije, ne{to malo proze, ne{to slike, ne{to
misterije, ne{to svagda{we, ne{to okruglo, ne{to uzbudqivo, ne-
{to anglikansko ili vizantijsko, ne{to nere~eno ali prepoznatqivo,
xezasto a klasi~no, sa mirisom snega, obojeno suncem na zalasku,
dirqivo. Sve iza wega, naslova, nije ni bitno a ni potrebno.
Ko pro~ita wega, treba samo da pro~ita i ime pisca pa je roman
i pro~itao.
Ironiju na stranu, to se, ako ne racionalno, a ono svakako tamo
negde iza svesti tako nekako i zbiva. Naslov nije samo kqu~, {ifra,
znak, ve} zgusnuti si`e sve skupa sa idejom (mo`da nepoznatom i samom
autoru) koji se objavquje. Uzgred, vapi do neba ~iwenica da niko
do sada nije napravio antologiju relevantnih naslova ko Pesmu nad
pesmama, a onaj ko bi izdr`ao da je pro~ita do kraja znao bi za{ta se
rodio. Jer, re~i naslova ne samo da su jedva prona|ene u bunarima jezika
(Sto godina samo}e), spu{tene iz vaseqene (Nirvana), izvedene
iz okeana (Smrt u Veneciji), ro|ene u tragawu (Seobe) nego su istovremeno
Gilgame{ koji kao Lovac u `itu u Lu~i mikrokozme vidi
svoga Dvojnika. Ali, vreme je spustilo loptu i dana banalnost svakodnevnice
ispisuje folk naslove bizarne gluposti.
Da ne zaboravimo. Ka`e nam Pisac izdaleka da je i ime autora
krucijalni razlog da ga ~lanovi `irija za Nagradu Srpske fabrike
{e}era, urednik Izdava~ke ku}e (i wegova deca) uop{te zapaze,
mo`da ~ak i prelistaju. Tu moramo stati (kako re~e [ekspir) jer
to je razlog {to bedi na{oj produ`ava vek. Ime i prezime. Bo`ji
beleg bez obzira ko ga da ~oveku. Uzmimo samo ime jednog Tomasa
Mana, Fjodora Mihajlovi~a Dostojevskog, Danila Ki{a prema
ostalima. Planine ^arobnog brega prema Qiqanu u dolu. To je to.
Ima pravo Pisac iz daleka, apsolutno pravo. I? [ta da se radi?
Malo, obi~no ime i jo{ obi~nije prezime, ~ine od nas kom{ije koji
ka`u: ,,A, znam ja wega. A to daqe zna~i: ,,E, ba{ da te ne ~itam,
{ta ti meni da soli{ pamet, kosi ti, bre! Itd. i tome sli~no. Jo{
jedan od sto razloga da kwiga ostane devi~anska do duboke starosti,
kada je kao iscepani papir bace na |ubri{te. Da. To je jedna strana
kreativnog ~ina a druga, bolnija i misterioznija, jeste {to obi~no
ime i daqe suludo pi{e. Fatum. Zadati imperativ. Neuronska gre-
{ka. Andri} je dao svoj umni i ~ovekoqubiv odgovor za sva vremena
ali ne za svakog ~oveka.
Pisac izdaleka je izabrao tragikomi~nu Fabriku {e}era ~ija
Nagrada je nepatvoreni novac, ~ime }e on ispod bilborda sa svojom
slikom ,,tucati najjeftiniju prostitutku i piti najjeftiniju lozovu
126
rakiju. Krajwa banalnost? Ne. Samo najjeftinija realnost na{eg
doba u kome je ~ovek sveden na patriotu jedne diktature ili pla}enog
izdajicu; ~oveka kome moral propovedaju ubice i kriminalci dok stoji
u redu za hleb a bombe mu padaju na glavu.
A on i daqe pi{e li pi{e. Mora. Ne zna drugo i ne}e drugo. Klasik
mu broji strane. A Klasik je onaj prili~no umrli pisac {to je
jedne pijane no}i izmislio psihi~ki automatizam, {to prevedeno na
materwi jezik ka`e: pi{i {to ti do|e pod pero, otvori branu mozga
i pusti da izbaci sve {to mu do|e, jer ti si ve} napisana kwiga. Neka
samo kuqa, ne kontroli{i, ne stavqaj forme i `anrove, ta~ke i
stilove ostavi to mediokritetima, veruj svojoj podsvesti, ~ove~e, u
woj su svi tvoji preci, i cela istorija, i sve religije i mitovi, i svi
strahovi i batine, i sve smrti i ludila, nisi mudriji i boqi od svoje
krvi i neurona, znaju oni ko si ti jer su te stvorili. Eto, taj, recimo,
Breton, pijan ili drogiran, sad ve} Klasik (po{to je bio `iv) stoji
pored stola i broji Piscu izdaleka ili izbliza sve {to mu iz penkala
na|e crno na belo.
^inom autodestrukcije secira on kreativnost tako mnogo cewenu
od jednih i tako mnogo omalova`avanu od drugih pisaca i ~italaca,
upravo izvr}u}i lice u nali~je. Jer, po|imo od neosporne ~iwenice
da pisawe nije prirodnog, organskog porekla, da nema ni~eg sli~-
nog u flori i fauni, da ne znamo (daqe) ~emu slu`i, niti sigurno kad
jeste a kad nije, niti od ~ega je. A opet. A opet polovina ~ove~anstva
u ovom trenu pi{e li~nu qubavnu pesmu ili smi{qa pri~u, dok druga
polovina ~eka da to konzumira. Da li smo pobedili neurone, krv i
kosti (i ostale znane delove anatomije), postali svoji sopstveni bogovi
ili spasavamo sebe i svet od neizbe`nosti bilo koje vrste poku-
{avaju}i da pomognemo trajawu. Kao da patwe li~ne, prirodne, egzistencijalne
treba da traju ve~no, da nesre}an, uni`en, bolestan, mu-
~en, umiru}i ~ovek tra`i besmrtnost.
Pisac izbliza ima svoju antiteoriju za na{e nedoumice. Ko sebe
zatekne da pi{e, kao {to to sam ~ini, pod uslovima ve} vi|enim, on
ne mo`e i ne sme da se pita, jer penkalo je i stvoreno da se dr`i u desnoj
ili levoj ruci a papir da se na wemu crtaju azbuke vavilonske.
Ko je pa taj ko se ipak pita i jo{ ~eka od Nekoga odgovor. Bitno je da
je Neko zapo~eo, a da li }e Ne{to sve to skupa da spali i bilo kako
da zavr{i nepoznata je pri~a. Postoji, na`alost, druga zlokobna zamka.
[ta ~initi sa ~itaocima dovoqno ludim (iako malobrojnim) {to
tro{e `ivot ~itaju}i romane, onima {to okre}u stranice kao da im
Naslov nije dovoqan, nisu ni ateisti ni paranoi~ni, a ipak su vrsta
mimo drugih vrsta, i{~a{enih iz psihologije i egzistencije. Bez obzira
da li ~itaju u avionima ili bolni~kim ~ekaonicama, dok ki{a
lije i sunce pr`i, za stolovima svih stilova, le`e}i, stoje}i, ~eka-
127
ju}i, sawaju}i, nasloweni na ogradu, pod drvetom, u rovovima, na svadbenom
putovawu, za vreme seksa, iza re{etaka, na Antarktiku ili ostrvima
Indonezije, ~uvaju}i ovce ili samrtnike, svakog pola i dobi
oni su `dera~i pisca. Wihova osveta za tra`ene i nena|ene druge `ivote
je golema. Pisca mrze ~ak i kad ga vole: dodiruju, tap{u, grle, zapitkuju,
upoznaju sa svojom mukom (dostojnom romana), podozrivo gledaju,
cini~no se sme{kaju, pitaju za bra~no stawe i seksualne sklonosti,
proveravaju wegov patriotizam i imovno stawe, tra`e da se izjasni
o uzorima, ogovaraju so~no i hvale neodmereno, podme}u la`i,
`ive sahrawuju, podi`u i ru{e biste, pi{u sarkasti~ne kritike o
nepro~itanom delu, svrstavaju i izbacuju iz antologija, stavqaju u
fioke drugih pisaca i dodequju Nagradu Srpske fabrike {e}era. Besni
`dera~i {apu}e pisac izbliza nastavqaju}i da pi{e. Da pi{e
(da pi{e). Koliko stranica jo{ do kobne 320-e, bez koje ni deca Izdava~
a ne}e da gube vreme.
Preterivawe? Sublimacija? Perverzija? Beznade`nost? Isto~
ni greh? Igra? Apsurd?
Ne. Da.
Na pustom ostrvu samoga sebe autor je nemo}an da odmeri i distancira
stvarnost koja ga opkoqava: autocenzura (vekovna i totalitarna)
baca ga na zemqu, Klasik na ramenu pritiska neumitno, brat
odlazi da gine za Vo|u u bunkeru, vazdu{ne uzbune po~iwu kad prestanu,
od tela ostala ruka sa penkalom ~uvene marke. Ta i takva realnost
puni wegove bele stranice iako je zatvorio o~i, jer sve to i
sve drugo su sr` we same. Potop i Nojeva barka isto. A i on sam, Pisac
iz daleka.
Ostaje li ne{to tre}e? Re~i. Su{tastvo re~i.
Qudski fatum bi Re~ na Postawu i sada je konotacija. Sve je
re~. I `ivi i mrtvi, istorije i religije, umetnosti i nauke, gore i
dole, pre i posle, qubavi i ratovi, ~ovek i dete, razumno i iracionalno,
priroda i stvari, atomi i sazve`|a, stvarno i nero|eno
ima re~. Boqe re~eno re~ ima wih. Hiqade re~i a jedan upla{en
~ovek ili jo{ gore jedan pisac da ih na|e: u kolektivnom, porodi~
nom i li~nom podsvesnom, materijalizuje, slo`i sa drugom stotom
(hiqaditom) u smislene redove, re~enice, pasuse; obele`i ta~-
kama, zarezima, zagradama, gramati~kim zakonima; da sve slije u
lep, slikovit, zvu~an, ritmi~ki sklad; da uvu~e ne{to izme|u, da
oneobi~i prozno u poetsko, uokviri `anrovskim normama i da mu
pe~at li~nog kreativnog talenta, jo{ boqe genijalnosti. Bitka
izme|u bi}a ~oveka i bi}a re~i je neizle~iva i bezizgledna. Zato
Pisac izdaleka ka`e: Terorisao sam ih, krao, lagao, nisam im
upla}ivao de~ji dodatak, uni{tavao sam im standard, oduzeo sam im
pravo glasa, pravo mi{qewa.
128
Aluzije na de{avawa ovoga podnebqa u bliskoj i suludoj pro-
{losti jedno je od morbidnih slojeva ove re~ite slike. Tvrdwa: ,,Moje
re~i zatrpavaju grob moga Ja. je, kona~no, ne{to drugo. Neopozivo.
Na posledwoj stranici zavr{enog romana za Nagradu Srpske fabrike
{e}era pisac sa one strane velike Me|e vidi ,,literaturu prenera`
enu ni{tavno{}u svoga odraza u mome delu…” Delo je ubilo
svoga tvorca kao {to je on to u~inio sa wim.